Dragi najlepši studenti…
Čitam ovde jedan post o drugoj strani priče blokada, i s obrzirom da sam pre par godina bila deo generacije koja je sela i nasela na protestima, ovo pismo nije direktan odgovor na to, već generalni pozdrav svima koji kada to pročitaju se možda zapitaju da li se osećaju izgubljeno…
Dragi studenti, vi nikad više niste bili više pronađeni a ne izgubljeni kao sada u blokadama. Moralno buđenje i društvena katarza kroz koju prolazi ova zemlja zbog akcija koje se sprovode, šetanja po domovini, ljudi koji iznose poslednji zalogaj što imaju - samo su neke od stvari koje su najlepša motivacija ikada.
Ako ikome nedostaju obaveze, rutina, normalnost - normalnosti posle svega gore navedenog više nema. Obaveze i rutina - pođite na matične fakultete, provodite vreme sa generacijom - to su uspomene koje su neprocenjive. Uključite se u plenume, radne grupe, budite redari i eto vam rutine i obaveze.
Trenutno stanje jeste zbunjujuće ali mladi su oduvek i zauvek zbunjeni. Ko nije, ume da se pretvara. Neizvesnost koja dolazi sa svime nije laka za podneti, ali uvek je bilo u nekom obliku. Pre nekoliko godina, moja generacija mladih i studenata je isto tako bila zbunjena, protesti su se dešavali jedni za drugim, meni najupečatljiviji oni kada je nasilje bilo najveće (insert scene iz Beograda i pretučeni ljudi koji sede na klupi), mi smo tada seli jer je slogan bio sedi - ne nasedaj. I naseli smo, ništa se promenilo nije.
Ali mi smo sedeli, da biste vi sada šetali. Toliko ste pametniji i pronicljiviji nego mi, da se konačno vidi svetlo i početak dubokih i korenitih promena.
Normalnost posle ovog stanja može biti u dva smera - sistematske promene sa društvom boljih moralnih vrednosti ili povratak i izjednačavanje sa iskonskim stranim plaćenicima sudentima koji žele da uče, koji će stići do toga da sude poštenim ljudima kako to sada vladajući aparat radi ako se ništa ne promeni.
Za mlade generacije optuživane kako su na svojim telefonima, studenti pokazuju nivoe empatije i solidarnosti kakve smo zamalo zaboravili da postoje.
Ako se i dalje osećate izgubljeno, pronađite se u zajedništvu. It takes a village to raise a child.
Toliko za ovo uključenje od bivšeg studenta, sada radnika koji u ovoj zemlji uspeva za sada bez stranačkog zapošljavanja 🤞🏻, ja danas ne radim, na poziv studenata za generalni štrajk i šetam. 🍀✨